Poezija: „…Samo umiru…“

 

Jednog jutra sam se probudio

U koraku

Iz utrobe sveta

I misli

I osvanuo na ulici

Na ulasku u pijacu

Jedan čovek je gledao u tablu sa smrtovnicama

I saginjući glavu

Kao da pokušava da pobegne od ljudi

Prošaputao

… samo umiru…

Jedna žena je sišla sa bicikla

I pogledala u njega

Izašao sam iz mračnog tunela

Seo na klupu

I raširio novine

BANDA ACEH –

Generalni sekretar UN-a

Kofi Anan

obišao je juče indonežansku provinciju Aceh,

teško pogođenu azijskim cunamijem

pod čijim je naletom,

prema najnovijim podacima,

poginulo više od 165.000 ljudi.

“Moram da priznam da nikada

nisam video ovako apsolutno uništenje,

milju za miljom.

Zapitate se, gdje su ljudi?”,

rekao je Anan

nakon što je helikopterom

obišao opustošeni grad Meulaboh.

Meulaboh se nalazi

na zapadnoj obali ostrva

Sumatra, samo 150 kilometara…”

Spustio sam novine

Podigao glavu prema suncu

Vetar je oduvao jedan zeleni list,

Starac na klupi pored

Okrenuo se,

Njegove nogavice su doticale travu,

A ruke naslonjene

Na štaku pomerao je ka sebi

Kao pred smrt

 

Tog jutra

Prividela mi se

Uklesana plavet Miloša Crnjanskog

  • Pesma je prvi put bila objavljena u mom maturskom radu iz srpskog jezika i književnosti pod nazivom „Od Itake do Hiperboreje“. Rad sam branio u Gimnaziji Inđija kod nastavnice-mentora Gordane Brzak u leto 2005. godine.

Beleške sa putovanja (I): Peru

 

Napuštamo Limu, gradu u kome smo proveli nekoliko dana. Kolovozi su još uvek vlažni. Sinoć je ponovo padala, po drugi put od kako smo stigli u Peru. Kažu nam da je to veoma neobično zato što se grad nalazi u pustinji. Jelena u šali kaže da smo u Limu doneli klimatske promene.

Iza oblika prašine pojavljuju se peščane dine. Imamo osećaj da se vozimo kroz Saharu. Pored puta se smenjuju raskošne vile i kartonska naselja. Peru je zemlja neverovatnih razlika. Leti, ljudi odlaze u vikendice na plažama i tamo provode nekoliko meseci. Naš domaćin nam kaže da tamo postoje i tržni centri.

24.2.2009.

 

Uno, dos…

(čuju se udarci)

Dos, uno…

(udarci, ponovo)

Pored nas trubeći na žutom triciklu prolazi prodavac sladoleda. Gleda u našem pravcu, ali mi mu klimanjem glave stavljamo do znanja da nismo zainteresovani.

Nastavljamo da slušamo uzbuđenog trenera koji po veoma oštrom suncu trenira nekolicinu mladih boksera.

7.3.2009.

Predavanja (I): Apsolut kao delatnost

 

Čuveni film noar Bilija Vajldera, iz pedesetih, ,,Bulevar sumraka’’ (“Sunset Blvd.”) predstavlja, po mom mišljenju, hegelovski film par excellence. U njemu se ,,ono istinito shvata ne samo kao supstancija’’ (ono po sebi) ,,već i kao subjekt’’ (ono za sebe). Na samom početku filma narator nas obaveštava o novostima koje su tog jutra potresle Holivud. Telo nekog mladića pronađeno je sa dva hica u stomaku tog jutra kako, na imanju jedne ostarele holivudske dive iz doba nemog filma, pluta u bazenu. Pošto nas glas naratora obavesti o tome kako se nije radilo ni o kome važnom, tek o jednom prosečnom scenaristi B filmova, čujemo i sledeće važne reči: ,,Jadnik. Oduvek je želeo bazen, a na kraju se i našao u njemu. Samo, ispostavilo se da je cena bila previsoka’’. Nakon tih reči on nas poziva da se vratimo šest meseci unazad, na sam početak priče, odakle konačno počinjemo da pratimo sled uzroka i posledica koje su dovele do pogibije nesrećnog mladića. Važno je primetiti da se pred sam kraj filma vraćamo na kadar kod kog nas je ostavio glas, čime se zatvara krug, i tu se priča sa početka nastavlja u neočekivanom smeru. Ovoga puta čujemo naratora, isti glas istog naratora, kako kaže: ,,Evo ga ovaj bazen ponovo, onaj koji sam oduvek želeo’’. Iz toga možemo da zaključimo da je film predstavljao kretanje odnosa, ili u ovom slučaju kretanje glasa, prema tome glas nije ni subjekt, ali ni objekt (možda bi bilo najpreciznije reći za njega da je glas bez tela), koji je na početku bio samo ,,ono po sebi’’, neka neodređena neposrednost, kao kada bi neko prokomentarisao: ,,neko telo pluta u bazenu’’, prema onome da sam bude i ,,ono za sebe’’, da postane samosvest. 

 

Pošto Hegel Šelingov pojam Apsoluta određuje kao ,,noć u kojoj su sve krave crne’’, tačnije kao neku noć u koji on baca sve razlike, pa ih nakon toga tobože proizovi iz nje, pomislio sam da bi bilo zanimljivo odgovoriti na hegelovstvo ovog filma navodeći kontraprimer šelingovskog filma koji bi možda mogao da proguta razlike (tačnije kretanje same razlike) koje implicitno razvija ,,Bulevar sumraka’’.

 

Sledeći naslov se nametnuo kao najbolje rešenje. U pitanju je dokumentarni film, kasnije pretočen i u čitav serijal, pod nazivom ,,Život posle ljudi’’ (“Life After People”). Namera autora dokumentarca sastojala se u sledećem: ponuditi odgovor, odnosno prikazati, kako bi izgledao svet ukoliko bi sutradan svi ljudi nestali sa zemlje. Istaknimo da se unutar filma ne nude odgovori na pitanje kako bi do toga došlo, već se jednostavno govori o tome kako bi izgledalo kada bi celo čovečanstvo u bliskoj budućnosti bilo zbrisano sa lica Zemlje. Dva sata, koliko traje film, pratimo niz scena u kojima pratimo materijalne ostatke naše civilizacije kako uspešno ili manje uspešno odolevaju napadima biljaka i životinja, elementarnih nepogoda, ali prvenstveno vremena. Po čemu je ovaj film zaslužio da se nazove šelingovskim? Možda i po tome što bih bio sklon da kažem da je pravi protagonstima filma sama priroda. No, na ovo pitanje ćemo kasnije, u toku samog predavanja pokušati da damo odgovor.

 

Nas ovde konkretno interesuje da ponudimo odgovor na pitanje: ,,Šta je Apsolut?’’, a da pritom, i to mi je posebno važno, u isto vreme izbegnemo zamku po kojoj bi morali na kraju da priznamo da on propada sa nestankom ljudi. Apsolut je po definiciji ono što se ne nalazi u relacijama. Prema tome, Apsolut ne bi bio šta jeste ukoliko bi zavisio od mišljenja, opažanja ili, poslužimo se primerom iz filma, same egzistencije bića koje misle. Drukčije rečeno: Kako misliti Apsolut, a ne učiniti ga zavisnim bilo prema onome ko ga misli, ili prema mišljenju kao odnosu (prema ovom stanovištu nemoguće je odvojiti mišljenje od bića, takođe i biće od mišljenja). Na ovom mestu možemo da se prisetimo i Hegelovih reči koji kaže kako suncu (da bi bilo sunce) nije potrebno da bude priznato, ili u našem primeru mišljeno. Ono u svakom slučaju sija, bilo da postoje ljudi ili ne, bilo da postoji planeta Zemlja ili ne.

 

Mislim da upravo iz tog razloga francuski teoretičar Fransoa Lariel govori o unilateralnom, o ne-odnosu između apsoluta (koga on naziva Jedno) i mišljenja. Jedno je u vezi sa mišljenjem, utiče na njega, ali mišljenje nije, i ne može da bude, u vezi sa Jednim. Jedno je za mišljenje potpuno, apsolutno zatvoreno. Šta, prema tome, možemo da kažemo o Apsolutu? Možemo da kažemo da on (ili ono) jednostavno nešto čini. Na primer kao što, kod Kanta, delovanje ,,stvari po sebi’’ proizvodi pojave koje susrećemo u našem iskustvu. Lepo vidimo da u tom slučaju ništa ne znači konstatovati da su naše subjektivne iluzije uvek već deo stvarnosti o kojoj mislimo, što, na primer, Žižek zamera spekulativnim realistima. Ali, ukoliko kažemo da sam Apsolut nešto čini, imam utisak da uvodimo dva nivoa. S jedna strane imamo supstanciju (ono što čini), a sa druge nešto što bi bilo njeno svojstvo (da čini), neka delatnost. Subjekat i predikat. I tim gestom padamo ispod Kanta. Upravo iz tih razloga će Šeling, prateći pritom Fihtea, ponuditi zamiljiv odgovor na taj problem. Ali i o tome više u nastavku.

 

Vratimo se sada na naš ,,šelingovski’’ film. Naša je bila namera da tema koju on obrađuje posluži kao ilustracija za ono što smo želeli da izvedemo. Ukratko, namera nam je bila da opišemo teorijsku poziciju iz koje bi se pod 1) mogao da misli Apsolut; ali nama je izuzetno važno da ona ispunjava i sledeći zahtev, pod 2) da se, takođe, može govoriti o Apsolutu čak i pod uslovom da ne postoji ljudski rod, tačnije da ne on ne ovisi niti o mišljenju niti o subjekt-objekt odnosu. Mi u startu zaobilazimo sve pozicije koje pripadaju klasičnoj metafizici i stavljamo akcenat na nemački idealizam. Ukratko pokazaćemo zašto mislimo da je Šelingova teorija najpogodnija da odgovori na ove zahteve koje smo prethodno naveli, ali usput ćemo se dotaći i nekih drugih pozicija, Fihteove i Hegelove posebno, o kojima ćemo odmah nešto da kažemo.

 

Kao što smo već rekli, ,,Život posle ljudi’’ prikazuje svet koji nastaje nakon neke katastrofe usled koje nestaje čitav ljudski rod. Kako možemo da govorimo o Apsolutu u takvom svetu? Iz nekih određenih post-kantovskih pozicija, na primer, to uopšte nije moguće. U ovom slučaju se konkretno misli na Fihtea i Hegela, dva mislioca koja su u različitim pravcima razvijali teorije o Apsolutu u, tada novonastalim post-kopernikanskim okolnostima. Pošto nemam vremena da razvijam kritiku tih pozicija samo ću da ih predstavim u najkraćim crtama. Bilo da krenemo od Fihteove teorije koja govori o apsolutnom samodelatnom ja, (ovde se govori o subjektivnost kao delatnosti) ili od Hegelovog živog odnosa, sampostavljanja, koje svojim kretanjem proizvodi sebe i time samu stvarnost, doći ćemo samo do određene granice koju nije moguće preći. Da parafraziramo Marksa, izgleda da je granica mišljenja mišljenje samo. Ako kod Fihtea dobijamo monizam samodelatne sintetišuće inteligencije, a kod Hegela, opet monizam, ali drugačije vrste jer mu je uvek potrebno neko dva, subjekt i objekt između koje će posredovati (da na trenutak upotrebim reči kolege Vladana Milanka: ,,ovo je ogledanje s paranojom, dvojnik vreba, nikad nije potpuno ti’’), onda kod Šelinga imamo jedan, dva, tri, neku vrstu sinteze prethodne dve pozicije. A ta sinteza nam je važna jer od Fihtea zadržava delatnost (ne govori se o supstanciji, o biću, već o nekom aktu), a od Hegela zadržava kretanje koje ima stvarne posledice. Ako sintezu shvatimo u hegelovskom smislu onda je ono celo, totalitet, uvek nešto više od zbira svojih delova, tako da će nas i u ovoj sintezi iskušavati neki višak. Važno je zapamtiti, da se Šelingova pozicija od ovih već navedenih razlikuje po tome zato što mišljenje razume ne samo kao produktivnost, delatnost, već i kao produkt. Mišljenje je nastalo iz bića, a oboje su pritom nastali iz Apsoluta, samim njegovim delovanjem.

17041289981_506c572420_b
“Bildnis des F. W. J. v. Schelling” postavljen od strane ubleipzig-a nalazi se pod CC PDM 1.0 licencom.

Dakle da ukratko izložimo Šeligovu teoriju Apsoluta, nazovimo je tako. Koristićemo se brojevima jedan, dva i tri, kao što smo već najavili Prvo, imamo Apsolut, koji je po sebi, u njemu se nalazi sve (prvenstveno odnos između subjekta i objekta), ali samo u stanju indiferencije, tačnije u njemu, u početku, ne postoje razlike. Sve je isto. To bi bilo jedan, ništa se ne nalazi ne obuhvaćemo Apsolutom. A potom sam Apsolut izlazi iz pomenutog stanja i ispušta iz sebe subjekat i objekat i uspostavlja realnu razliku između njih. Razlike koje su prvobitno postojale sada se brišu i nastaje antagonizam različitih, možda se može i reći, protivrečnih principa. Apsolut to čini kako bi u sebe ponovo uvukao ono što je odbacio. A odbacio je i ono materijalno, ono što se od početka nalazilo u njemu ali kao različito od njega. A on želi da ono bude isto kao on. U nekim tekstovima Šeling Apsolut kao početak zna da nazove i Glad. Prema tome, sve počinje od neke materijalnosti koja se nalazi kao kost u grlu Apsolutnog. To bi bilo dva, idealno i materijalno, princip mišljenja, predstavljen idejama i princip protežnosti, odnosno materija. Ali, sve vreme i kroz jedno i kroz drugo deluje ono treće, sam apsolut koji želi da oduhovi materiju i time je ponovo privuče k sebi. Na ovom mestu je važno primetiti da ono treće, Apsolut, kao odnos nije supstancija već naprotiv sila, puka delatnost. Prisetimo šta smo prethodno rekli o delatnosti koja bi bila aktivnost neke supstancije. Pošto bi to značilo postavljanje nekog bića kao apsolutnog u početak, Šeling izbegava tu zamku i Apsolut, prema tome, izjednačava sa delatnošću. Apsolut je samo i isklučivo delatnost. Ništa više. O njemu se čak ne bi moglo, u pravom smislu, reći da jeste.

 

Vratimo se na proces putem kojeg Apsolut proizvodi stvarnost. Da bismo lakše prikazali ovaj kompleksni razvoj podsetimo se prvo da se u Apsolutu, u samom početku nalazi odnos, ali ono što se u tom odnosu odnosi nemoguće je razlikovati jedno od drugog. Nakon erupcije koju je sam Apsolut prouzrokovao na sebi, ili poslužimo se naslovom jedne knjige o Šelingu, o samoautopsiji koju Apsolut vrši na samom sebi, nijedan od dva prvobitna elementa se ne osamostaljuje zato što njima i dalje vlada odnos. Apsolut sve više privlači materiju i ona počinje da poprima različite oblike: od neorganskih, preko organskih, pa sve do čoveka. Prema tome kod Šelinga već pronalazimo neku vrstu teorije evolucije. S tim da ona, u ovom slučaju, pokriva sve oblike postojanja, iz čega možemo da izvedemo da je čovek, na primer, evoluirao iz kamena. Naravno ne bez beskonačne delatnosti Apsoluta. Kako bi artikulisao različite stupnjeve razvoja, odnosno, samorazvoja Apsoluta, Šeling je uveo pojam potence koji označava odnos između idealnog i materijalnog principa u onom postojećem. Prvi period postojanja se odvija u znaku prve potence, koja se nalazi pod eksponentom B, čime Šeling označava materiju. Taj period on naziva priroda. Priroda je sila Apsoluta, koja se u isto vreme sastoji od delatnosti i dela, nekog proizvoda delatnosti. Pošto nakon već pomenute erupcije odnos između dva principa postaje stvaran, ponovićemo, on se više se ne nalazi u stanju sna, tako da idealni princip konstantno napada materiju, i spolja i iznutra, i time materija dobija različite forme pri čemu je nivo idealnog sve veći i veći. U čoveku dolazi do izjednačenosti principa. Oni su u njemu razdvojeni, te je čovek biće slobode. A slobodu Šeling određuje kao mogućnost dobra i zla. Ali ne želimo da idemo u tom smeru. Pošto smo pokazali da je priroda delatna i da postoji nešto što deluje ispod i kroz nju onda možemo da kažemo da nam može biti predočeno šta bi se događalo u svetu nakon ljudi, ali i šta se događalo u svetu dok ljudi nisu postojali, čime se bavi francuski filozof  Kentan Mejasu u svojoj knjizi ,,Posle konačnosti’’. Ali, to zahteva da na drugačiji način shvatimo mišljenje. U tom slučaju bi ono postalo jedna od delatnosti koja prema tome nastaje iz prirode. Delatnost inteligencije bi u tom slučaju pripadala beskonačnoj delatnosti Apsoluta, bila bi samo jedna od njenih manifestacija, dok bi u drugom slučaju mišljenje bilo proizvod nastao iz dejstvovanja Apsoluta na prirodu.

 

Vratimo se sada na sam početak ove intervencije. Počeli smo predavanje primerom tipično hegelovskog filma u kome se, kao istinski protagonista pojavljuje ,,glas bez tela’’. A potom smo otrkili karte, i uvođenjem drugog primera, šeligovskog filma, upitali da li je moguće razviti teoriju Apsoluta u kojoj isti ne bismo morali da vežemo za mišljenje ili subjekt-objekt. Hegel je Šelinga optužio da počinje svoj sistem hicem iz pištolja, ispaljivanjem Apsoluta, njegovim postavljanjem na sam početak izvođenja. Prema njemu Aposlut je to što jeste tek na kraju, tek kao proizvod koji je proizveo sam sebe, kao mukotrpno kretanje samopostavljanja i samoprevazilaženja duha, što Hegel zove i rad pojma. Ali, tokom izvođenja pokušali smo da pokažemo mane takve koncepcije. Nesretnom scenaristi su pronašli dva metka u stomaku, ergo u njega je pucano dva puta. Prvi pucanj predstavlja delatnost prirode, a drugi delatnost čoveka. Poznato je da u ogledalu možemo da vidimo samo naše oko, ali nikada i sam pogled. Prostije rečeno: nešto, neki proizvod deluje na drugi, i pritom proizvodi neke posledice. Priroda je neki proizvod. To je i čovek. Ali, ispod njih deluje nešto što nije proizvod. Sve vreme smo upravo navodili da se radi o Apsolutu. Ono što postavljamo u početak upravo je pucanj, ali bez pištolja. Pucanj kao takav! I shodno tome ne ,,glas bez tela’’ već ,,govor bez tela’’. Ali, u tom slučaju možemo da govorimo o onome što bi ‘postojalo’ pre početka. O nekom paradoksu koji u sebi obuhvata i delatnost i delo, ali nije ni jedno ni drugo.

  • Predavanje održano na skupu „Stvarnost nije naša stvar“, klub Ilegala, Beograd, 25. avgust, 2010.

Поезија: 4 песме

 

Песма о богу

Пробудио се из времена
и окренуо
десет корака

Сада је брдо тамо
где уснио је
сунцe

 

Лептир

Лептир дочекује реч у врени
Мирјана Хлебјан

Гледао сам човека
његова крила
била су моје лице
са маском

Сагнуо сам се у колено
и чекао смрт

 

*

Засадили су ме
Крај клупа
У парку
Да ноћу зрим
И слушам
Корачање младих
Љубав ми своју
Вешају о врат
Ја само ширим руке

 

Неретљани после бродолома

1.9.2004.

После бродолома
Сакупио сам све
У кутију шибица
И отишао…

Са приколице
Испустио сам
Облак –

  • Песме су први пут објављене у часопису Гимназијалац, часопис ученика Гимназије Инђија, број 2. Јун 2005. (Захваљујем се овом приликом наставници Аници Ковачевић која ми је поклонила један примерак броја у коме су штампане моје песме.)

Prevod (VII): Dve pesme Dominica Fox-a

 

pjesme iz zbirke Seven Pits
objavljivane na ličnom blogu
između 2012. i 2014. godine

*

Iskra tu, ushit tek; uzemljivanje
naprasite voltaže – pogrešno
spojen trzam se iz sna; zaptivanje.

Mraz, tmina. Jutrom, već istrošeno.
Pregurati sate ove – eto,
da ne bih pregoreo potpuno.

Čak ni pod tušem, ne, ništa naročito.
Tmuran, modar. Tromo oticanje.
Mrske stvari čekaju, očito.

*

Napokon, nema više mesta za odmor, niti
zaklona trajnog od vetrova koji šibaju sa boka, neumorno
nastaviti znači biti potisnut u stranu. Promeniti

daj oštra pomeranja ukoso u nešto strastveno
spram odstupanja, neizravnost žuđenu koja
na bekstvo iz povorke samo čeka uzbuđeno.

I uznemirim se tako, što nije anomija
već upravo uobičajen način da se troši
i rasipa neiskorišćena energija.

(pesme su prevedene sa engleskog i objavljene uz saglasnost autora)

 

Dominik Foks je pisac, muzičar i programer. Do sada je objavio dve knjige: Hladni svet – Estetika dejekcije i politika militantne disforije i pesničku knjigu Half Cocks.

  • Prevodi su prvobitno objavljeni u časopisu Balkan express, broj 7, listopad 2014.

Balkan express, broj 7

O umetnosti (I): Katrina

 

Pesnik ne želi svetlost za sebe, želi je za pesmu.

Nemački umetnik, Kristian Lemerc, naslutio je to…

Tesana mermerna skulptura njegova, Katrina pojavljuje se u ranu jesen ove godine u galeriji Leo Koenig u odsustvu belog oblaka, usamljenog na vedrom nebu iznad Nju Orleansa, kome kao da je ono odraz, u ogledalu. Čitam ovu skulpturu ne kao „antropomorfizaciju naših strahova“ kako piše u katalogu izložbe, već kao trag pesme na vodi, odsutnu smrt, non finito, a to jasno pokazuje prisustvo gotičke draperije koja pokriva telo nastradalog i usmerava nas na Mikelanđela, njegovu skulpturu Pietà.

A kako i drugačije komponovati uragan, uragan koji je za sobom odneo više od hiljadu života, nego na horizontalnom postolju, kao otvorenu grobnicu koja je tek zamena za novčić na jeziku umirućeg sveta, u srcu Njujorka, kao noć koja se u pesmi Ekatarine Velike menja za dan, za neki tuđi dan.

Lemerc kao da pita Harona: šta bi se dogodilo kada bi smrt dozivali imenom ptice?

Čovek i dalje može pitati.

maxresdefault

Christian Lemmerz – Katrina

  • Prvobitno objavljeno u časopisu Inđijski kulturni kandelabar, 2. broj, septembar 2007.

Pesma (VIII)

(2. verzija)

 

Prisiljeni da stvaramo,

Kao što su ribe prisiljene

Da plivaju u vodi.

 

Ne treba gledati dalje,

Zato i stvaramo.

 

Kao što je voda uslov

I medij života za ribe,

Isto je kapital

Za savremene subjekte.

Превод (VI): Жил Греле – (Теорија је чекање или Расправа о теорији)

Греле-1

(текст је преведен уз одобрење аутора)

Жил Греле (рођен у Нанту, 1971.), доктор филозофије, заједно је са Франсоа Лариелом уредник едиције „Ми, они без филозофије“ (Nous, le sans-philosophie) и аутор око 40 публикација објављених у Француској и свету (међу којима се налази и анти-политички есеј прошле године издат у Филозофском вестнику (Filozofski vestnik)). Предавао је на универзитету Париз-8 (Paris-8), Интернационалном колеџу за филозофију и у затвору. Живи на једрилици „Теорема“ (Théorème) у Бретањи.

  • Текст, првобитно без наслова, наручен од стране уметника Хуана Переза Агриреикоа за потребе изложбе. Превод на енглески: Реј Брасие, превод на шпански: Хуан Перез Агриреикоа, превод на холандски: MuKHA

Први пут је штампан у:

Хуан Перез Агриреикоа, Концерт за подигнуту песницу [постер и двд снимци] (Монтреј: Едиција Матијер, 2007)

Прештампан је и у следећим публикацијама:

Француско/Енглеско билингвално издање – Робин Мекеј (уредник), Колапс: Филозофско истраживање и развој, 6. број: Гео/Филозофија (Фолмаут: Урбаномик, 2010), 477-9.

Француско/Енглеско/Шпанско/Холандско мултилингвално издање – Катерина Колозова и Жарко Трајаноски (уредници), Идентитет: Часопис за политику, род и културу, том 15, број 1-2 (Скопје: Институт за друштвене науке и хуманистику, 2018), 104-111.